Samo tri izvedbe izvrsne Aide

Nakon što su gradonačelnik Splita Ivo Baldasar i  ministrica kulture RH Andrea Zlatar Violić otvorili 60. splitsko ljeto, veteranski je trojac koji je svojim kreacijama obilježile bogatu povijest festivala, podigao festivalsku zastavu nad Peristilom: operna pjevačica Biserka Cvejić pjevala je ulogu princeze Amneris u operi Aida na nebrojenim splitskim ljetnim priredbama (kako se nekoć zvalo Splitsko ljeto), balerina Anči Mladinić bila je zvijezda splitskih plesnih predstava, dok je redatelj Ante Jelaska ostavio traga u režiji legendarnih Ribarskih svađa. Jubilarni je festival mogao početi, i to najatraktivnijim od pet premijernih naslova, koliko je donio obljetnički program.

Raskošni kostimi Jurija Zigmana

Premijera Aide, najpopularnije skladbe u povijesti Splitskog ljeta,  Verdijeve „opere nad operama“, idealno se uklopila u scensku datost antičkog ambijenta. Nije je ovdje bilo desetak godina, od produkcije redatelja Petra Selema iz 1997, a na drevnu carsku pozornicu splitskog Peristila vratila se u sasvim novom produkcijskom ruhu. Aida je u šezdeset godina Splitskoga ljeta izvedena sveukupno 113 puta i time je postala najizvođenija i najposjećenija predstava u povijesti festivala, na kojoj su „odgojeni“ naraštaji i naraštaji Splićana i njihovih gostiju. Stoga je to četvrto novo scensko čitanje djela grad iščekivao s nestrpljenjem. Što će Aida donijeti novoj publici? Hoće li previše ili premalo sličiti dosadašnjim uprizorenjima koja u detalje pamte splitski gorljivi ljubitelji opere? – tek su neka od pitanja koja su danima kolala gradom. Dodatna je pozornost usmjerena na slavnu prošlost već u društvu velike operne primadone Cvejić u publici.

Izvedba je prepuštena vodstvu našeg najiskusnijeg verdijanca Nikše Bareze, koji je prije 47 godina (1967) debitirao kao dirigent na peristilskoj pozornici upravo s predstavom Aide, a u međuvremenu je to djelo u Splitu dirigirao dvanaest puta.  Stoga nije iznenadila odlična koordinacija svih elemenata golemog izvođačkog korpusa i skladna protočnost verdijanske fraze;  potaknuo je svakog interpreta na maksimalan prinos, a cjelokupnom su dojmu uz vrsne soliste pridonijeli pomno pripremljen zbor i orkestar Splitske opere (uz svesrdnu pomoć maestrove asistentice Nine Cossetto).  Dok u glazbenom smislu iznenađenja nije bilo, najveće je uzbuđenje nove splitske Aide izazvala nova scenska kreacija. Posebnu je skepsu u današnje doba sveopće profesionalizacije izazvala vijest o režiji povjerenoj neredateljskom kadru: intendant Splitskog ljeta Tonči Bilić priliku je dao kolegi iz vremena dok su obojica bili djelatnici Dvorane Lisinski – danas njezinu ravnatelju već drugi mandat, poznatijem kao televizijskom uredniku i voditelju Draženu Siriščeviću. No nakon što su pogledali premijeru ili dvije reprize, „ljubitelji opere i oni koji će to tek postati“ mogli su zaključiti da su sve zadrške bile nepotrebne. Siriščević je s iskustvom gledatelja i redatelja televizijskih opernih prijenosa znao oblikovati funkcionalnu predstavu tradicionalnih okvira i neodoljive vizualne privlačnosti. U detalje je pratio Verdijevu partituru i maksimalno pogodovao pjevačima, nastojeći u svakom prizoru stvoriti skladnu kompoziciju između ansambla odjevena u raskošne kostime riječkoga modnog kreatora Jurja Zigmana i povijesnoga peristilskog okvira, koji je diskretnim egipatskim simbolima uresio scenograf Slaven Raos.

Nakon Ljiljane Molnar-Talajić hrvatsko glazbeno glumište može se pohvaliti da je napokon dobilo novu Aidu svjetskoga standarda, sjajnu riječku sopranisticu kristalnoga glasa i profinjene muzikalnosti Kristinu Kolar, koja je ostvarila nezaboravnu kreaciju naslovne junakinje. Snažan dojam ostavili su i ostali protagonisti: stasita moldavska mezzosopranistica Elena Cassian uspješno je iznijela sve vokalne zamke zahtjevne uloge egipatske princeze Amneris, srčani bugarski tenor Kamen Chanev oduševio je kao egipatski vojskovođa Radames, a „na svojem je terenu“ s toplom bojom basa bio i naš nacionalni operni prvak Ivica Čikeš u ulozi velikoga svećenika Ramfisa. I epizodni su no jednako važni likovi u glasovima basa Luciana Batinića kao egipatskog kralja i sopranistice Ivane Lazar iza scene (egipatska svećenica) otkrili bogatstvo alikvota i pjevačke svježine, dok je jedino glas iskusnoga talijanskog baritona Carmela Corrada Carusa u ulozi etiopskog kralja Amonasra pokazivao tragove rutinskog pjeva. Nažalost, sveukupno izvrsna produkcija premalo je puta izvedena ovoga ljeta (svega tri puta) zbog novih gradskih ograničenja festivalskih korištenja povijesne jezgre i najljepše operne pozornice na otvorenome u ovom dijelu svijeta. Nadajmo se da će gradski oci u idućim desetljećima bolje prepoznati potencijal kulturnoga turizma.